Ove godine se na proljeće ukazala prilika da odemo u Nepal. Nepal me se prvi put poprilično dojmio i nije mi bilo mrsko da neke stvari po gradovima vidim ponovo, a posebno me veselila ideja da ponovo hodam po nepalskoj Himalaji. Ovaj put je prst sudbine pokazao na Lagtang.

Avionske karte koje smo našli nisu bile jeftine. Dok u Delhi možete za 4000kn (povratna karta), za Kathmandu nemate tako povoljnih opcija. Jedna od varijanti je let do Delhija pa iz Indije za Nepal sa nekim jeftinim avioprijevoznikom. Samo, u četvrtom mjesecu nema tako jeftinih letova za Delhi, a nismo imali ovaj puta 3-4 dana da provedemo u Delhiju za siguran transfer, tako da to nije bila neka opcija.

Od ostalih opcija bio je tu Qatar iz Zagreba (elegancija) i FlyDubai iz Beograda (jebanje ježa) uz 20 nh čekanja u Dubaiju. Druga opcija je bila 600 eura jeftinija za dvije karte, ali uz vizu za UAE (ne želite 20h čučati na aerodromu i poslije pričati da ste ostali normalni), put za Beograd i plaćanje parkinga tamo na dva tjedna, više i nije bila jeftinija. Ali je bila puno nezgodnija.

Zato smo se odlučili na Qatar iz Zagreba: Zagreb – Doha – Kathmandu. Jednostavno, nije jeftino. 1935 eura dvije povratne karte, plativo Paypalom uz neki popust. Qatar i Paypal su imali akciju. Samo se nemojte zeznuti kao što sam ja pa dozvoliti paypalu da vam sam cijenu iz eura pretvori u matičnu valutu (kune) jer će vas opaliti po tako lihvarskom tečaju da će vam pamet stati. Vidio sam ulične razbojnike koji manje deru od paypalovog sistema konverzije valuta. Paypal se naravno uvijek od svega ograđuje i savjetuje da ubuduće odaberemo opciju da se račun formira u originalnoj valuti (u tom slučaju će vaša banka napraviti konverziju koja je puno manje razbojnička od ove), ali to će vrijediti za neke buduće transakcije. Ovo što je naplaćeno, naplaćeno je. Pa evo, prenosim: ne vjerujte Paypalu kad konverziju radi.

Što se samog plana puta tiče, ovaj put smo planirali otići nešto kraće, samo na dva tjedna. Da smo išli preko Delhija, za isto vrijeme boravka u Nepalu bi nam trebala barem dva ipol tjedna. Uvijek su ta presijedanja gdje vaš connecting flight završava a neki potpuno drugi počinje riskantna za slučaj da vam prtljaga ne stigne na vrijeme. Zbog toga je mudro u Delhiju ostati koji dan da se sve kockice u slagalici ponovo okupe prije nego se putovanje nastavi.

Leteći s Qatarom direktno u Kathmandu, cijelu ovu zavrzlamu smo izbjegli i, možda nismo uštedjeli neku lovu, ali smo uštedjeli vrijeme.
Ovaj put je cilj bio Langtang, područje koje ni približno nije zakrčeno turistima kao što su Everest i Annapurna, a opet je jako lijepo.
Na karti sam vidio i da se nalazi 50km zračne linije od Kathmandua. Idealno za jedan fini treking uz ne previše logistike oko putovanja. Tako sam bar mislio.

A visoku cijenu karte sam pravdao činjenicom da je u Nepalu sve jeftino. Sjećam se 2009. da mi se hrana u Indiji činila skupa u odnosu na Nepal kad sam se ponovo vratio u Delhi. Računao sam da je cijena avionske karte jedini spomena vrijedan trošak koji nas čeka.
A svi znamo što je mišljenje, jel da? A pretpostavke? :)
Bilo kako bilo, dan leta je došao i mi smo ponovo potrpali što svoju, što posuđenu opremu u ruksake i uputili se na aerodrom.

Ovom prilikom bih zahvalio svima koji su nam posudili opremu koja nam je falila: zimsku vreću, ruksak, GPS... Nije lako imati sve, pogotovo ako ti to treba vrlo rijetko.
Letimo preko Budimpešte za Dohu gdje nas čeka nekoliko sati čekanja do leta za Kathmandu. Let je connecting sve do Kathmandua, pa se nadam da ćemo prtljagu u konačnici i vidjeti u Kathmanduu, kasnila ona malo ili ne.

Let za Kathmandu (18.4.2013)
Qatar Airways je vrhunska aviokompanija i pokriva cijeli istok. Otkako su uveli let iz Zagreba za Dohu, na raspolaganju su vam praktično direktni letovi do skoro svih lokacija na Bliskom Istoku i Aziji.
Svojim ulaskom, pomeli su konkurenciju i dosta uzdrmmali Turkish koji je sve do Qatara bio najbolja odskočna daska za ovaj dio svijeta.
Već smo jednom letjeli za Qatar, kad smo prošle godine išli u Ladakh tako da smo bili upoznati sa njihovom procedurom i bili smo dosta mirni po pitanju prtljage.

Let nam je bio u 15:15. Dok smo sa galerije na aerodromu u Zagrebu gledali avione, imali smo priliku blejati i u jedan vojni MIG koji se stalno nešto spuštao i dizao. Sigurno je strancima neobično gledati vojni borbeni avion koji paradira po civilnoj pisti, ali mi smo Balkan. Nema tu fino.

S obzirom da sam unaprijed napravio online check-in, samo smo na šalteru predali prtljagu i dobili stvarne boarding passove. Online check-in je super stvar jer si unaprijed sve naklikate, odaberete sjedalo i na aerodromu je procedura puno jednostavnija.
Let do Dohe prolazi uredno, uz povremene scene iz Top Liste nadrealista. Naime, ispred nas je žena sa troje djece koja leti za Australiju, a po govoru bi se reklo da je moja zemljakinja. Od troje djece koje je vodila, jedan (Dany) je bio onako, zločest dječak, ali djeca u biti traže pažnju, nisu programirani da budu mali Hitleri kako to često odrasli vide. A žena je bila neurotičnaod početaka, a neuroza u kombinaciji s odgojem djece vodi samo u probleme. Tako smo se naslušali deranja „pun mi vas je kurac“, „šta ću da ti radim“ i ostalih. Ipak, najbolja scena mi je bila kad je djeci dala da piju sok od pradajza i, naravno, Dany je zajebo i prosuo ga. Pa je palo jedno devetanje Danya. U svakom slučaju, nadrealnih nekoliko sati leta u kojima ne znaš ko je više najebo: djeca ili žena.
Ne znam kako će doći do Australije, ali ćutim da im u Melbournu najveći problem neće biti jet-lag.

U Dohi klasična priča: besplatan wifi, punjači za telefone, pitka voda, dječje igraonice, tiha zona za spavanje... Malo koji aerodrom u Evropi (a možda niti jedan) bi se mogli pohvaliti ovakvom uslugom. Aerodrom je osjetno više opterećen ljudima nego prošle godine kad smo išli u Ladakh. Nije prošlo ni godinu dana, a itekako se osjeti porast prometa u Dohi.

Uskoro puštaju u rad novi aerodrom koji će biti puno veći od postojećeg. Možda će biti pušten u rad u vrijeme kad budete čitalo ove redove. Štoviše, gotovo sigurno će biti tako. (Ovo ne ide na račun brzine gradnje aerodroma koliko na moj račun sporog pisanja reporta).

(P.S Hamad International Airport Doha je otvoren 30.4.2014)

Sistem pri dolasku na aerodrom se nije promijenio: putnici u transferu idu na žuti izlaz, a ovi koji ostaju u Qataru na plavi. Busevi razvoze putnike punom parom. Aerodrom je ovaj puta puno više krcat ljudima nego prošle godine. Zna se da je Qatar Airways u ekspanziji, ali da se to toliko očigledno može vidjeti na samom aerodromu, to nisam očekivao. Za novi aerodrom ćete vi reći meni.
Ovdje je bilo toliko ljudi da ni u WC nisam uspio otići. Svi su zauzeti i žestoko ispolijevani, kao da se slon unutra kupao. Gledam ja: uđe neki lik u klonju. Gospodin čovjek. Nakon nešto vremena, eto ti njega van. I dalje gospodin čovjek. Fino obučen, dab' riječ reko.
Uđem iza njega u kabinu i ostanem bez teksta. Cijela kabina je ispolijevana kao da ju je netko šlaufom polijevao. A kad znate šta se tu radi i zašto je ispolijevana nije baš da ćete uzeti wc papir i brisati dasku, poklopac i sve ostalo da biste mogli korisititi taj WC. Ne mogu vjerovati da netko može toliko ispolijevati kabinu dok pere dupe. Ovo je izgledalo upravo strašno. Nemam ja ništa protiv običaja, al nema šanse da je ovakvo ponašanje po bontonu bilo čije kulture. Poslije ovakvog jednog „gospona“, kabina je neupotrebljiva dok ne naiđe čistač i obriše sve fino iznutra od nule.

E samo je onda umjetnost upasti nakon njega prvi, a ne da vam se uvali još jedan polijevač jer onda niste ništa napravili. U situaciji kad je aerodrom krcat ljudima, vjerojatnost da vam se zvijezde nasmiješe u klonji je gotovo nikakva.
Jedna dobra stavr na aerodromu u Qataru je tzv „quiet zone“. Radi se o prostoru u kojem su stolice ustvari naslonjači dosta ugodni za spavanje. Ovo je spas za kičmu. Sjetite se na koliko ste aerodroma lomili leđa i vrat pokušavajući se ispružiti na nekoj tzv klupi koja kao da je ispala iz doba španjolske inkvizicije.

Ako uhvatite mjesto u toj „tihoj zoni“, fino ćete se odmoriti usred vreve i tako si skratiti vrijeme čekanja između letova. Mi smo imali cijelu noć vremena pa nam je odmor dobro došao.

Nakon devet sati čekanja u Dohi, uspije se uhvatiti i ponešto sna.
U Dohi se vrlo jasno vidi tko radi: imigranti. Bili oni crnci, Nepalci ili Indijci, ali oni rade stvarni posao. Arape nećete vidjeti da išta rade, a koliko sam čuo, morali biste se jako potruditi da u cijelom Kataru nađete Arapina koji radi.

Tako je nas na izlazu iz te „mirne zone“ zaskočio jedan Nepalac kad je vidio zastavice na mom flisu, a među njima i nepalsku. Čovjek je iz Chitwana i radi u Dohi na aerodromu. A, sudeći po ostalima, ovaj čovjek radi gospodski posao.

Ukrcavamo se u avion za Kathmandu. Ovdje smo dobili i papire za imigraciju (nije ovo Jet-lite) kako bismo ubrzali proces kad sletimo. Znam da je 2009. godine tamo bio chickfight. Lijepo je to Qatar zamislio, ali kod slijetanja svejedno moramo ispunjavati neki drugačiji formular. Ništa se tu nije promijenilo, osim što red ovaj put nije bio tako dug. Biće da je sletio samo naš avion pa je u putnika u ovom skučenom prostoru bilo manje. I dalje su formulari razbacani po nekim improviziranim kutijama. I dalje je aerodrom u istom runiranom stanju kao i 2009. Proces izdavanja vize se nije nimalo promijenio i svodi se na ručni rad iz vremena Kremenka. Samo je bitno da konvertibilna valuta sjedne na pult i sve se može. Ništa brzo, doduše.

3. Kathmandu (19.4.2013)
Ovaj put su nam i stvari stigle kako je trebalo. Sa svom prtljagom izlazimo van i lociramo taksi koji nas čeka za prijevoz u hotel. Još jedna cura ide u isti hotel i vozi se u istom taksiju. Tip koji je držao natpis sa imenom hotela traži nešto za napojnicu. Bio sam stvarno dobre volje što sam ponovo na mjestu gdje je sve počelo, ali, uz najbolju volju, nisam našao nijednu dovoljno malu novčanicu da mu dam, pa mu nisam dao ništa.

Cura koja se s nama vozi je iz Holandije. Ime joj je Sanne i bila je kod nas na moru nekad u prošlosti. Kad sam sa Sandrom u razgovoru odmahnuo rukom i rekao „ma, kurac!“, eto ti nje sa prednjeg sica: „Oh, I know what that means“.

Oh, indeed. Vidim da su Sanne učili narodne običaje na Balkanu. :)
U hotelu pijemo nepalski čaj dok čekamo da nam daju ključeve od sobe. Hotel je u budističkom stilu, mada, osim stila, nema tamo ni b od budizma. Samo Om Money Money Home, isto kao i u onom hotelu u Gangtoku.

Naprije idemo da orobimo bankomat da se opskrbimo s nepalskim rupijama. Dižemo po 10000 rupija i svaki put nas deru za 400 rupija takse, ali to je očekivano. Nek rupije samo ispadaju, trebat će nam.
Na Thamelu je sve po starom. Gledajući sada, mogu reći da je pitomiji od Old Delhija i nešto čišći, ali ne puno. Prljav je taj Kathmandu, kako god okreneš. Ne bi prošao pod „čišći od Indije“, osim u iznimnim situacijama.

Prvi dan nam prolazi u besciljnom lunjanju po Thamelu i chillanju. Treba se malo odmoriti od leta i pripremiti na ono što dolazi. U hotelu navečer pada indijska hrana i Everest pivo. Indijska hrana je bolja u Tari, ali Everest pivo je institucija.

Kathmandu (20.4.2013)
Budim se na alarm u 7:45. Mogao bih još spavati i spavati... Još nas drži umor od puta, ali doći će to na svoje za dan-dva. Ne mogu ni zamisliti u kakvom bismo stanju bili da smo išli preko Beograda sa FlyDubai uz preko 20 sati čekanja na aerodromu u Dubaiu.
Vani je vrijeme oblačno, ali nije hladno. Najprije tražimo nešto za jelo. Pamtim Thamel kao mjesto gdje se dobro jede i nije skupo. Ipak, gledajući cijene Everest piva sinoć u hotelu i danas po restoranima, naslućujem da se Nepal promijenio od 2009. godine do danas.
Našli smo Big Belly restorančić, mjesto na koje ćemo se puno puta vraćati na ovom putovanju. Ovdje smo našli i espresso kavu s medom. Prije četiri godine je bilo nemoguće u cijelom Thamelu pronaći kavu da nije američka filteruša, a danas se već može i naći čisto prostojan espresso.

Kave koje poslužuje Big Belly su nas oduševile. Hladne ili tople, s medom ili sa sladoledom. Kofein i šećer su bili na nivou i udarali su baš kako je trebalo.

Poslije doručka (generalski stol je dobio novu definiciju), krećemo lagano, s noge na nogu, put Durbar Squarea.
Radi se o jednom od nekoliko UNESCO World Heritage Site zaštićenih lokacija u Nepalu. Mjesto je to nekadašnjih krunidbi nepalskih kraljeva (durbar = palača) i prepuno zanimljive arhitekture i minijatura urezanih po vratima, prozorima, krovovima...
Na putu prema Durbaru smo prošli neke vrlo zanimljive hramove, mada hramovi u Kathmanduu nemaju onu mirnoću, ni impozantnost hramova po prostranstvima Ladakha ili Sikkima. Ovdje je budizam toliko isprepleten sa hinduizmom da ćete na svakom koraku pronaći Shivin falusni simbol zajedno s Budinim statuama. Sva simbolika je izmiješana kao da se dijete igralo s kockicama.

U usporedbi s Ladakhom ili Sikkimom, većina hramova u Nepalu je isprljana nekom crnom materijom koja nastaje kao ostatak gorenja ili bojama od kojih su neke neodoljivo podsjećale na ostatke doručka koji je krenuo u krivom smjeru ili na probavne smetnje.
Na Durbaru djeca prose od zapadnjaka, život ide svojim tokom, lokalci prodaju hranu, preko trga se koturaju kola sa stokom i auti... Jedan čovjek spava u kutu, a na izranjavanim nogama mu se skupljaju muhe i hrane se bolje da ne znam s čim. Nije mi jasno da li čovjek ima gangrenu ili su mu noge samo prljave, ali ne uzbuđuje se on, pa se ne uzbuđujem ni ja.

Inače se na Durbar Square plaća ne baš jeftin ulaz, ali danas je nekakav festival pa je ulaz besplatan.

Uz Durbar je i poznati Freak Street, mjesto na koje su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazili živjeti hipiji. U to vrijeme su u toj ulici bile državne trgovine sa hašišom.
Na žalost, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nepalska vlada sve zapadnjake iz tog područja deportira u Indiju po direktivi SAD-a. Ovo je dovelo do odumiranja hipi pokreta u Nepalu krajem sedamdesetih godina.

Bilo je 14:30 kad je počela kiša, najprije stidljivo, a onda bez trunke srama. Popeli smo se na Basnatpur Tower odakle sigurno puca lijepo pogled na planine i sam Kathmandu, ali mi smo danas imali oblake na sve strane.

U muzeju smo vidjeli dosta zanimljive fotografije bivših nepalskih kraljeva. Jedan od njih se slikao sa Titom (i s madamme Tito). Čak je šezdeset i neke sa Titom napucao kraljevskog jelena negdje u SFRJ. Nije poznato da li je jelen bio nadrogiran prilikom tog herojskog čina.

Popodne smo navratili u nekakav izraelski restoran OKZK. Kao, nahvaljen je u Lonely Planetu. Restoran je bio totalna kenjara uz lošu hranu, nemale cijene i gomilu zapadnjaka koji su imali obrazac ponašanja kao da je u objekt upala srednjoškolska ekskurzija.
Unutra se uredno puši, a jedno 90% tih zapadnih „avanturista“ je dimilo ko da nema sutra.
U WC-u se nemaju gdje oprati ruke. Nemaju pipu, ej! Biće da su smatrali da im je restoran toliko dobar da je najbolje da ruke operem u WC šolji.
Primijetio sam već da se i Lonely Planet, se vremenom, prokurvao i da mi sve češće ne odgovaraju njihove poreporuke za hotele i restorane. Ili sam se ja još više prociganio u duši, ili ovi promoviraju nešto za što su dobili određenu „stimulaciju“, ni sam ne znam. Ono što je sigurno da OKZK dobija ocjenu „nula kelvina“, a to se ne dijeli tako često.

Popodne idemo u ulicu gdje je nekad bilo par trgovina s originalnom planinarskom opremom. Na ulicama Kathmandua ćete naći plagijate za sve outdoor marke (prednjači Northface), ali ako vam treba prava stvar, morat ćete potegnuti do par trgovina koje prodaju ono što piše.
Sjećam se da su cijene 2009. bile barem upola manje nego kod nas, ali kad smo danas došli... Cijene iste kao i u Evropi. Avionska karta skupa kao da letim u Tokio. Hrana je u Kathmanduu onomad bila toliko jeftina da mi se poslije povratak u Indiju činio kao povratak u skupu zemlju. Danas je sve drugačije.

Kathmandu se promijenio. Nagore. Cijene su otišle u nebesa. Infrastruktura se nije nimalo pomakla s mjesta. Ni usluga. Niti bilo što drugo.

Navečer smo otišli u naš BigBelly restoran. To nam je postao tabor i zaključili smo da odsad restorane biramo prema vizualnom dojmu i to po – stolicama. Ako stolica nema, tamo ne idemo (osim ako se ide u tibetansku kuću). Ako stolice nisu plastične ili rudimentalne drvene u fazi raspada – tamo ne idemo. Gdje god nanjušimo zapadnjačke fensi šmensi kerefeke, mičemo se odmah s vrata.
U hotelu je hrana bila relativno dobra, iako je sve to luk i voda prema restoranu U Tara Palace hotelu u Delhiju. Na jednoj od terasa se kočoperi ogromna osvijetljena svastika na stropu. To mjesto smo prozvali generalštab. Dam se kladiti da na prvi pogled štrecne svakog Evropljanina, a mogu misliti kako se tek Nijemcima igra s glavom. :)
Rezimiramo trenutno stanje. Narkomana u Kathmanduu je uvijek bilo . Hašiš se i dalje nudi na svakom ćošku, a tužno je vidjeti djecu beskućnike koji duvaju ljepilo iz vrećica na sred ulice na Tridevi Margu, tik uz prodavnice skupe planinarske opreme.
Prebiremo po planinarskim kartama i mozgamo da li ćemo na treku forsirati Gosaikund jezera. Na tren nam se čini izvedivo, a već drugi tren čisto silovanje bukve. Ono što je sigurno je da nećemo ići preko Ganja La prijevoja. Za njega bismo trebali angažirati ljude sa šatorima i stokom i trek bi se pretvorio u utrku s vremenom. Čak nije toliki problem popeti se na prijevoj iz Langtang doline, koliko naći pravi put s druge strane. Odlučili smo da nećemo forsirati ovaj prijevoj samo zato što je tu. U Langtang dolini se ima puno lijepih stvari za vidjeti i bez toga.

Kathmandu (21.4.2013)
Budimo se, kiša pada. I pada. I pada... Oblačimo kišne jakne i odlazimo potražiti Tourist office. Trebalo nam je barem 45 minuta da ga nađemo jer su ga „mudro“ smjestili van Thamela, a tu je snalaženje još zabavnije nego u samoj vrevi turističkog kvarta.

Kad smo napokon našli turistički ured, saznajemo da su cijenu ulaznice za Langtang NP diglis a 1000 Rs na 3000 Rs. Ovi su još luđi od Balkanaca, mislim si ja i popunjavam obrazac gdje me na jednom mjestu pitaju za spol, a opcije su: male, female i other. :) Treći spol, oliti „nesvrstani“ je u nepalske zakone uveden 2007 godine. Za one koje žele znati više za domaću zadaću pročitati o povijesti trećeg sdpola u Indiji i Nepalu (hint: Hijra).
Kad smo platili te silne novce, uz ulaznicu nismo dobili nikakve dodane upute, kako o treku, tako ni o mogućnostima dolaska u to područje. U Nepalu jako lijepo funkcionira balkanska turistička metoda „Jebite se, drugovi. Samo dajte pare“.
Da ne govorim da su tu još neke doadne takse, TIMS kartica koju svaki treker koji ide bez vodiča mora imati i ino. Sve skupa 9480 Rs umjesto 2000 Rs kako su nam govorila zadnje dostupne informacije. Nije baš poskupljenje od 10%. Ovo je skoro 100 eura što je izuzetno puno i za evropske pojmove, a kamoli za jedan Nepal prema kojem je Indija truli bogataš.
U hotelu smo dogovorili autobus za Syabrubesi. Ponudili su nam dvije varijante: normalni bus koji vozi devet sati za 700 Rs i ekspress bus koji vozi sedam sati za 900Rs. Uzimamo ekspres bus za prekosutra. Opciju džipa za 17000 Rs (ne, nemam nulu viška) smo shvatili samo kao loš vic.
Po orignalnom planu smo sutra trebali ići za Syabrubesi, ali smo gledali prognostičke karte i vrijeme je bilo dosta loše. Deprimirajuće mokro, rekao bih.
Bit ću iskren: vrijeme u kombinaciji s bjesomučnim plaćanjem i preplaćivanjem svega i svačega malo ubije elan i ostavi loš početni dojam o Nepalu danas.
Ali, što je, tu je. Idemo dan po dan, pa ćemo vidjeti kako će to ići. Kiša je ionako upravo stala, pa idemo do ponekog hrama.

Swayambhunath
Ovo je 2009. bio moj prvi susret s nekim budističkim hramom i prva stupa oko koje sam se prošetao. Hram majmuna ga zovu. I, stvarno, ovdje ima sasvim dovoljno majmuna da znaju biti vrlo bezobrazni.
Ne volim te majmune. Ništa osim sebičnosti i podlosti u tim malim repatim stvorovima nisam uspio vidjeti, pa se klonim ja njih i oni mene. Mnogi se zeznu i zamijene ih za mačke ili pse pa se jako iznenade kad se grupiraju i postanu otvoreno agresivni, a hoće i da ugrizu. A nije lijepo marisati majmune u hramu majmuna, zar ne? Na sreću, majmuni su danas bili mirni.
Gledam molitvene kotače i posvete ispod. Neki od njih su stigli kao poklon iz Rumtek samostana u Sikkimu. Prisjećam se Rumteka i sunčanog dana 2011. kad sam tamo bio. Možda malo od tog sunca uskoro stigne i u Kathmandu.
Do hrama vode stepenice. Sjećam se gomile stepenica po kojima se valja popeti da bi ste došli do same stupe. Gore gledam jednog psa koji me neodoljivo podsjeća na malog iscrpljenog štenca kojeg sam tamo vidio 2009 godine. Tada je bio kost i koža, iscrpljen do zadnjih atoma. Ne znam ni da li je preživio, ali bi mi bilo drago da jeste. Nešto mi je bilo poznato danas na tom psu. Ne mogu artikulirano objasniti što. Možda je to stvarno isti onaj pas.

Kathmandu (22.4.2013)
Budim se u 7:30 – kiša pada! Ostajem ležati u krevetu..
Osam je sati – kiša pada. Ponovo se vraćam u krevet...
Budim se ponovo u devet sati – kiša i dalje pada. Tek oko 11 sati je stala. Mijenjamo deluxe sobu za običnu. Produžili smo smještaj za jedan dan, pa smo se prebacili u sobu koju su imali slobodnu. Sanne (curka iz Holandije) je danas trebala ići busom za Syabrubesi, ali smo je vidjeli na hodniku – pokvarila je želudac i ostala je još jedan dan. Vani je baš ružno vrijeme. Dobro je da smo odgodili put. Nadamo se da će se dok ne krenemo na trek vrijeme proljepšati. Ne veseli me ideja da hodamo danima po kiši i uz ništa vidika. Ne mogu se oteti dojmu da već dva dana sa svima koje sretnemo (a i međusobno) prečesto potežemo pitanje cijena u Nepalu. Sve je katastrofalno poskupilo, a ništa se na bolje nije promijenilo. Sanne nam je rekla da je i ulaznica za Pashupatinah poskupila sa 500Rs na 1000Rs. Mrtvi hladni oni dižu cijene za 2-3 puta. I tako svakih par mjeseci. Na stranu sad mogu li zapadni turisti to priuštiti ili ne. Ovakvi potezi, u najmanju ruku, pokazuju nepoštovanje gostiju koji posjete Nepal. S druge strane, devastacije planinskih područja se ne smanjuju. Zbog povećanjih cijena se nijedan objekat, trg ili nacionalni park ništa bolje ne održava. Stvari propadaju, a cijene se duplaju kao na poker aparatima.
Da me sad netko pita, nikako mu ne bih Nepal preporučio kao jeftinu zemlju. Ona je sve, samo ne jeftina. Čak je bizarno skupa s obzirom na razinu bilo kakve usluge. Planine su posebna priča, ali logistika, informacije, smještaj i prijevoz su sasvim druga kategorija.
S obzirom da kratimo vrijeme čekajući proljepšanje vremena, zujimo i po restoranima. Našli smo i neki japanski restoran s nelošom hranom i pomalo neobičnom juhom od algi.
Danas smo definitivno odflučili da Gosaikund jezero otpada. U startu smo pomakli kretanje na trek za jedan dan, a htjeli smo nakon treka imati vremena za Kathmandu i okolicu. Da forsiramo Gosaikund, za trek bi nam trebalo 10-11 dana, a za to nismo baš imali vremena.
Isplanirali smo si trek, uzeli jedan dan ekstra i dogovorili povratak u kathmandu i smješaj kad se vratimo. Višak stvari smo ostavili u skladištu u hotelu. Uvijek je prije treka zgodno ostaviti višak prtljage na sigurnom mjestu da vas čeka kad se prljavi i umorni vratite u civilizaciju.
Sanne smo pozvali da sutra ide s nama taksijem do autobusa kad smo već platili taksi. Inače ovaj hotel je skroz na mjestu i osnovna cijena mu je dobra (primijetite da ponovo pišem o nekim cijenama, što je znakovito), ali sve dodatne pomoći u usluge će vam junački naplatiti. Sutra ustajemo u pet, pa je bolje leći ranije. Čeka nas neudobna vožnja. Gledam na zidu fotografiju Mount Kailasha okupanog suncem i razmišljam kako bi bilo dobro jednog dana otići tamo. Samo... Kako brzo se ovaj dio svijeta mijenja, tko zna kako će stanje biti za nekoliko godina.

Nepalska pošta: bacanje želja i pozdrava u koš za smeće
Ispisali smo 27 (dvadesetsedam) razglednica za prijatelje i obitelj. Svakome smo uputili jedinstvene želje.
Nismo htjeli kupiti poštanske markice u knjižari i ubaciti ih u neki od sandučića upravo da bi osigurali da sigurno stignu.
Umjesto toga smo našli pravi poštanski ured i tamo predali naše blago. I žena nam kaže da nemaju trenutno markica, ali da to nije nikakav problem – mi platimo za markice, a onda to polijepi kad poslije dođu poštanske markice i pošalje. Sad, kad ovo pišem, vidim koliko smo nasjeli na foru. U datom trenutku mi se to i dalje činila bolja opcija od naknadnog obijanja knjižara dan prije odlaska na trek.
I tako smo i napravili: platili smo za tih 27 razglednica i ostavili ih u poštanskom uredu.
Rezime priče je da nijedna od tih 27 razglkednica nikad nije stigla na odredište.
Kasnije sam ispitivao Sanne kako je ona prošla. Sanne je svoje razglednice, zajedno sa poštanskim markicama ubacila u jedan od poštanskih sandučića. Svejedno, ni njene razglednice nisu stigle na odredišta.
Ne trebam posebno naglašavati koliki je ovo lopovluk i koliko je ovo sve skupa jadno. Ovo je na razini incidenta kad su nas pokušali prevariti za kusur na aerodromu u Venezueli kad smo kupovali jebeni sendvič.
Razmišljao sam poslije da napišem pokoju nepalskoj turističkoj zajednici, ali sam zaključio da bi to bio samo još jedan pucanj u prazno.
Umjesto toga mogu svima samo savjetoavti: ukoliko želite nekome poslati razglednicu, kupite je i ispišite u Nepalu, ali je pošaljite kad se vratite kući ili (još bolje), osobno im je uručite kad se s prijateljima nađete na pivi.

Kathmandu – Syabrubesi (23.4.2014)
Pet je sati. Vani lagano sviće. Krmeljavi spremamo stvari. Planiramo se vratiti 1.5. Možemo se samo nadati da ćemo slijedećih tjedan dana imati dobro vrijeme. Četvrti mjesec je nepredvidiv po pitanju vremena, a mi smo sletjeli baš usred nekog naleta kiše i vjetra.
Dok se vozimo taksijem, promatram Kathmandu koji se još nije probudio. Pospan je kao i ja. Kolodvor kao takav ne postoji. Tek par buseva uz rub jedne od stotina cesta u Kathmanduu. Nije da smo se dugo vozili, ali da sam morao sam pronaći ovaj bus, napatio bih se. Nikakvih oznaka nema da na tom mjestu stoje busevi za Syabrubesi.
Uz buseve pored ceste stoji čiča a oko njega – pičvajz! Rulja se nagurava da im čiča napiše kartu jer ono što smo dobili jučer u hotelu i nije karta. Upravo fantastično su sposobni napraviti gužvu tamo gdje je inače ne bi bilo. Čak u Indiji nisu toliko mutavi.
Neka djeca idu oko buseva i prodaju vodu i grickalice. Ruksake nam stavljaju na krov. Provjerio sam samo da su ih nečim gore vezali i nadao sam se da ću ih na kraju puta i vidjeti.
Bus je „de luxe“, a ustvari se radi o minibusu sa tridesetak mjesta – staroj kanti na kamionskom podvozju. Viđao sam te buseve i prije, ali se dosad nikad nisam u njima vozio. Gledao sam ih kroz „sigurna“ okna turističkog busa 2009, ali da bih u njega kročio... Tad mi se to činilo nepametan potez.
Danas, s druge strane... Uvalio sam se u sjedalo koje uopće nije bilo neudobno (čak je prostora za noge bilo više nego u nekim finim busevima kojim sam se vozio) i čekao da cirkus krene. Samo sam provjerio da su mi stvari na krovu koliko-toliko svezane, jer sam bio siguran da ćemo udariti u ceste koje izbijaju bubrežni kamen na uši, pa je bolje da je sve svezano da ne tražim gaće 500m niže, na dnu padine.
Pokret je bio u 7:02 – nevjerojatno točan za nepalske pojmove. Za one koji ne znaju, nepalske aviokompanije uredno znaju rastegnuti vozni red i po 4-5 sati, tako da sa njima letite samo ako nemate nikakav drugi izbor.
Upalio sam GPS, kotači su zaškripali i krenuli smo po prašnjavim cestama. Od 130km do Syabrubesia (i 2900m uspona), prvih 98 je bilo čisto pristojno, ali nakon toga se stvari kompliciraju. Prije te komplikacije, stajemo u selu uz cestu da nešto pojedemo. Ulazimo gdje i lokalci i serviraju nam Dal Bath bez pitanja. I sve je bilo ljuto osim riže. Kuhinja je prava apoteka, pomislim ironično i marišem po hrani. Sandra traži klonju i otkriva kako je prilaz kuhinji i klonji ustvari isti. I bolje je da je sve ljuto.
Zadnjih dvadesetak kilometara puta je stvarno zanimljivo. Ovdje ima dijelova po kojima bi bilo kakav normalni auto teško prošao, a ni džipovi se ne snalaze baš najbolje. Ovaj mali autobus s kamionskim podzovjem je najbolje što se po ovakvom terenu može voziti. Dovoljno je visok da prijeđe grbe bez da odere pola podvozja, dovoljno mali da se provuče na uskim zavojima gdje je s jedne strane oštra stijena, a s druge čist nepalski zrak, a opet je dovoljno jak da isčupa sve te kratke i jebitačne strmine na poslovičnoj strmoj cesti.
Na barem dva mjesta smo se vozili toliko blizu ruba da je bilo pitanje da li ćemo svojom težinom uzrokovati odron i surduknuti se dole u ponor. Jedna curka koja je sjedila lijevo od nas (na strani koja gleda u ponor) je tiho plakala. Bilo je malo žmehko. Njeni jecaji i škripa kočnica su dodatno pojačavali opći dojam da smo najebali svi skupa ako se vozač naglo počeše po jajima.
Ipak... Prošli smo. Da nismo, danas ne bi čitali ovaj report.
Razmišljao sam o tim nepalskim cestama koliko su uske i razjebane, a mi (turisti) plaćamo gomilu love za raznorazne propusnice. I više je nego očigledno da ta lova ide nekom u džep i da od nje ni turisti, ni lokalno stanovništvo nema nikakve koristi.
U Indiji postoji BRO, postoji Himalik. Oni rade planinske ceste i to rade jako dobro. Jest da se udara dinamitom i bagerima dok se vi u blizini vozite, ali ceste su široke i, bez obzira na opasnost od lavine kamenja iznad vaših glava, ne idete na žilet u provaliju samo zato što je netko državne pare potrpao u vlastiti džep. Da se razumijemo, Indija slovi kao korumpirana zemlja, ali ovo što se dešava u Nepalu je davno prešlo svaki kontakt sa zdravim razumom.
Na jednom mjestu nam kontroliraju TIMS kartice, na drugom ulaznice u NP... Nisam se mogao oteti dojmu da su trekere koji su išli sami (bez vodiča) stavljali u drugi plan u odnosu na ove za koje je sve radio vodič. To nije baš lijepo od njih, ali ništa Nepalci ne razumiju o turizmu. Nisu baš ni organizirani, ali to nisam ni očekivao. Put je nekako tekao. Ako se ne strmopizdimo u provaliju ili busu ne otpadne kotač, stići ćemo u Syabrubesi.
Kod ovakvih putovanja, morate se riješiti potrebe da stalno imate stvari pod kontrolom. Ovdje nemate ništa pod kontrolom. Znam da možda zvuči neodgovorno, ali najbolje što možete napraviti u ovakvim situacijama je opustiti se i uživati u predstavi. Ako padnete, poginuli ste. Da li ćete pasti, to samo Bog zna. Vjerojatno nećete. Da li ćete u svom stanu večeras umrijeti u snu. Vjerojatno nećete. To vam je ista stvar. Ako to shvatite, uživat ćete. Ako ne... Nemojte ići po brdskim cestama u Nepalu. :)
Na ulazu u Nacionalni park, ponova provjera. Sjede dvojica, svaki piše u svoju knjigu, najprije jedan, pa drugi. Posao dupli, trajanje četiri puta više nego normalno.
U Syabrubesi stižemo oko 14h. Sedam sati vožnje za ekspres bus. Regularni bus vozi skoro devet sati. Osim vremena, ekspres bus na krovu ne smije voziti ljude, kao ni u hodniku. Koliko sjedala ima, toliko ljudi se vozi. Ovaj „normalni“ je cirkus na kotačima.
Kad smo napokon dohvatili vlastitim nogama jedinu ulicu u Syabrubesiju, valjalo je naći smještaj. A smještaja je bilo gro. Sandra je birala lodge. Meni je sve bilo ravno pod nogama. Dovukli smo živu glavu, a vani je i vrijeme bilo bolje nego u Kathmanduu. Moglo bi se desiti da nešto i othodamo u narednim danima. :)
Izbog je pao na hotel (lodge) „Namaste“. Prvi put jedemo hranu kakva će biti na treku. Ovo uključuje velike porcije tako da ne bismo trebali ostati gladni.
Syabrubesi je mjesto na kraju hranidbenog lanca ili će vam se tako činiti kad se iz Kathmandua nakon 7+ sati dovučete u njega, ali siguran sam da će sve drugačije izgledati kad se nakon osam dana divljine ponovo pojavimo u njemu. Postoji još jedna cesta koja vodi prema Tibetu, ali njom se služe uglavnom lokalci. Syabrubesi je samo 12km zračne linije od TIbeta.
Što se logistike tiče, interneta u selu ima ali ponekad. Telefon je satelitski i košta osjetno više nego u Kathmanduu, ali ništa strašno.
U istom hotelu smo igrom slučaja našli i našu Holanđanku Sanne. Ona planira na „Tamang heritage trail“, dok se mi spremamo u dolinu Langtang.
Prije spavanja pada i tuširanje. Ko zna kad ćemo se ponovo oprati. Treba biti spreman.

Langtang Valley trek
Langtang Valley trek vas vodi kroz dolinu Langtang Khole i podiže do Kyajin Gompe odakle možete raditi nekoliko jednodnevnih izleta sa povratom na isto mjesto ili možete prijeći preko Ganja La prijevoja natrag u Kathmandu dolinu. Ganja La prijevoj je često pretrpan snijegom i zatvoren, a sam prijelazi nije preporučen bez stručnog vodstva, primarno zbog rizika od gubljenja pravog puta s druge strane prijevoja.
Langtang Valley je tipičan lodge-based trek. Nepal je poznat po lodge-based trekovima u Annapurna, Everest i Langtang regijama. Ovo su ujedno i tri najposjećenija područja, pa očekujte gužvu. Langtang te tu još dobar, ali na Annapurna i Everest trekovima se zna desiti da doslovno hodate u kolonama ljudi i tako danima.
Ukoliko vas srce vuče na mjesta gdje ste sami na svijetu, morat ćete potegnuti u neka druga područja u Nepalu (npr. Mustang ili Manaslu), ali onda se pripremite na visoke cijene propusnica i organizacije treka. Tu je i vremenska komponenta. Naime, može vam se desiti da za pristup do početka treba trebate 3-5 dana putovanja u jednom smjeru, što bi za posljedicu moglo imati 10 dana utrošenih na pristip treku i povratak u civilizaciju. Većina nas nema toliko vremena na raspolaganju.
Primjerice, mene već dugo vremena vuče Kangchenjunga trek s nepalske strane, ali radi se o treku koji traje dva puna tjedna u totalnoj divljini i uz pristup koji samo deklarativno uključuje cestu. Procjenjujem da je potrebno osigurati mjesec dana da se tamo ode u miru, a to si trenutno ne mogu priuštiti.
Za Manaslu je dnevna propusnica (podatak iz 2013 godine) bila USD 50. Trek traje barem desetak dana. Dodajte koji dan za logistiku i samo cijena propusnice se penje u nebesa. Slično je i za Mustang područje.
Zbog svega ovoga, većina se odlučuje za neko od tri gore navedena područja.
Lodge-based trekking podrazumijeva postojanje lodgeova po putu. Lodgeovi su slični planinarskim domovima. Tu su domari, tu su spavaone, tu je kuhinja. Lodgeove često vode obitelji kojima je to način preživljavanja.
Na Langtang Valley trek možete (i trebate) ići bez vodiča i nosača. Možete ih si unajmiti, ali za njih stvarno nema potrebe. Izgubiti se – ne možete. Nositi jedan ruksak nije toliki problem. U Langtangu vlada prava inflacija lodgeova i definitvno vam ne prijeti opasnost da dođete kasno popodne u neko selo i nađete se u situaciji da nemate gdje spavati (lako moguće u Annapurna regiji).
Iako se ne preporučuje na trek ići potpuno sam, po putu ćete naći ljude (oba spola) koji hodaju sami. Ja bih ipak preporučio da se krećete u grupama od barem dvoje ljudi. Nikad se ne zna kad netko može uganuti nogu usred ničega, a tu je i rizik od potencijalnih napadača.
Naime, već dulje vrijeme u ovom području postoji misterij neriješenih ubojstava trekera. Uglavnom su to žene i uvijek su napadnuti trekeri koji idu solo, a dokumentiran je jedan slučaj obezglavljenog tijela turistkinje na Gosaikund jezerima. U trenutku kad smo mi išli na trek, ubojica još nije bio pronađen.
Što se samih podataka tiče, trek koji smo mi radili je bio dug 91,5km, uz 5300m uspona u sedam dana. Najviša točka (Kyajin Ri) je na 4560mnv.
Trek počinje i završava u Syabrubesiu. Moguće ga je kombirnirati sa Gosaikund trekom ili čak prijeći preko Ganda La i vratiti se u Kahtmandu na drugi način, ali mi ovaj put nismo radili ništa takvoga.


Langtang Valley trek dan 1: Syabrubesi - Rimche (24.4.2013)
S obzirom da nas je čekao dugi dan i da smo već iskusili probleme sa vremenom u Kathmanduu, odlučili smo krenuti ranije, pa smo sinoć dogovorili doručak za 6:30 ujutro. Da nismo, sad bismo prolazili kroz proceduru „šta će da se jede“, pa domaćini pale peći, pa lagano kuhaju. Pa bismo krenuli sat ipol kasnije od planiranog.
Ovako smo već u 7:15 bili na nogama, sa ruksacima na leđima i provod je mogao početi. Langtang Valley trek odmah na poočetku nudi dva izbora: lakši, kroz nizinu ili teži i strmiji preko Syarpagona. Mi smo se odlučili za ovaj drugi. Em smo imali dovoljno vremena, em smo htjeli izviditi situaciju odozgo. U nekom trenutku bismo trebali, ako je vjerovati kartama, na suprotnom brdu vidjeti uspon prema Gosaikund jezerima. Već smo ih prekrižili za ovaj put, ali smo bili znatiželjni da li je uspon tako dug kako nam je izgledao na karti.
Prva četiri kilometra hodanja idu teško i uz konstantni strmi uspon i zagušljiv zrak u šumarku. U prvom selu srećemo čiču sa kukrhi nožem koji je bio nešto više znatiželjan nego se Sandri svidjelo. Iako mi u tom trenutku nije ništa rekla, kasnije mi je priznala da joj nije bilo ni najmanje svejedno.
Oboje smo znali za priču o ubojstvima u Langtangu i bili smo lagano na oprezu, ali čiča koji u selu kukrhi nožem krči oko kuće nije realna opasnost. Opreza nikad dosta, doduše. U Syarpagon stižemo oko 13:15h, nakon petljanja po grebenu na 2700mnv. Sa njega smo jasno vidjeli put za Gosaikund i zaključili da je bila dobra odluka odustati od te ture. U Vremenu koje imamo nikako ne bismo stigli, ili bismo žurili da nam dupe otpadne i uopće ne bismo uživali u cijelom treku, a to bi bila šteta. Lodge u Syarpagonu me je podsjetio na lodgeve po Annapurni. Ista shema, samo ovdje nije bilo gužve. Dok smo se danas pentrali uzbrdo, sreli smo jedan par koji nam je savjetovao da spavamo u Rimcheu, a ne u Lama Hotelu jer je ugodnije i mirnije. Uzeli smo njihov savjet u razmatranje, pa ćemo odlučiti po putu. Ovo je pozitivna strana lodge-based trekinga po Nepalu: lodgeva ima na svakom koraku. To što u nekim područjima (Annapurna) lodgevi znaju biti pretrpani, veliki je minus, ali u Langtang području ćete doživjeti upravo suprotno.

Savjet oko hrane - ako po putu naiđete na lodge i odlučite nešto pojesti, bit ćete brže usluženi ako svi naručite isto. Naime, idu spremati hranu tek kad je naručena, pa ako svatko gura na svoju stranu, hranu možete čekati i preko sat vremena. Ako vam se žuri, odaberite pametno. Možete i pitati domaćina koliko mu vremena treba, ali ne računajte na ozbiljan odgovor.

Na ovom treku me je iznenadilo koliko je voda skupa – 2 eura po litri. Shvaćam da je cijena piva visoka, ali voda... I nigdje ne promoviraju prokuhanu vodu, ali će vam je bez problema dati ako je tražite. Na visinama morate puno piti, tako da je pouzdana i obilna opskrba vodom najbitniji dio treka. I na ovom primjeru sa vodom se vidi da Nepal u Himalaji nije nimalo promijenio kurs kojim ide njihov turizam već je usvojio „Balkan style“ deranje turista gdje god stigne. I cijene hrane nisu zanemarive, a kako cijene i menije u lodgevima formira država, jasno se vidi da je ovo sustavno pelješenje. Da im ministar turizma nije iz naših krajeva? Nakon ručka, idemo dalje. U Upper Rimche stižemo oko 15:15, zajedno s prvim kapima proljetnog pljuska. Odabiremo lodge, napadamo i tuš, a i kiša ubrzo prestaje. Ovdje ćemo prenoćiti, pa sutra gibamo za Langtang. Malo se šalim sa Sandrom da je jutros bila Grumpy Baba (ima Ali Baba, Sai Baba i Grumpy Baba), ali s obzirom kako ju je istrzao čiča sa kukhrijem nakon onih neugodnih vijesti, dobro se i držala. Danas smo praktično cijeli dan hodali sami. Vidjeli smo samo par turista. Ovdje u lodgeu je skupina nekih veselih Malezijaca, pa se odmah i atmosfera popravlja. A imali smo i vremena za popodnevnu dremku. U lodgeu je ugodno, ali ipak nije za spavanje u otkopčanoj vreći. Kroz široke daske, vjetar upuhuje vrlo bestidno. Za večerom nas je bilo 24, uglavnom ekipa iz Malezije.Umjesto flaširane, tražimo prokuhanu vodu jer bi nas, u suprotnom, voda na treku koštala više nego hrana. Dogovaramo doručak za 6:30 i povlačimo se u krpe. Dok smo odlazili u sobu, gledali smo vani pun mjesec. To je bilo to: Himalaya, put ispred nas i mjesec iznad nas.

Ostatak priče i prekrasnu fotogaleriju pogledajte na stranici !