Onima koji nisu naviknuli na makadamske ceste put džipom od Bola prema Murvici i najekstremnijem bračkom vinogradu na terasama pustinje, odnosno samostana Stipančić – prava je avantura. Ludi uspon, oštri zavoji i šljunak kojeg ponekad pogura kiša tako da se kotači imaju čime igrati, kao i pogled na provaliju koja završava u plićaku, velik su zalogaj.

Kad se prepričavaju doživljaji o obnovi stoljetnih terasa vinograda hotelijera Jake Andabaka, uspomena je zaista napretek. Od zimskih radova prije devet godina kad se sa sumnjom promatralo radnike koji vade borove trupce i pripremaju teren za sadnju loze, do najrazličitijih pustolovina posjetitelja koji su dolazili u izvidnicu.

Pregršt je onih koji vožnju do mjesta na kojem nastaju vrhunska vina Stine, plavac Majstor i Remek djelo – dok su živi neće zaboraviti. Na putu do najvišeg otočnog vinograda u Lijepoj Našoj koji se naginju i do četrdeset, pedeset stupnjeva neki su plakali, drugi su izašli iz auta, a trećima je znalo i pozliti. Baš kada pomisliš da više ne možeš – cilj. A na cilju – pogled od milijun kuna, sve do Visa!

Hrabri, koji se uspiju popeti i ugledaju panoramu koja otapa adrenalin, moćni suhozid i snažnu lozu požele čvrsto stisnuti ruku radnicima koji su zaslužni za današnje konture terroira, što izaziva divljenje. U obnovljenim, stoljetnim vinogradima amfiteatralnog oblika grožđe zrije na više od 500 metara.

Pogled u loze i horizont hipnotizira do te mjere da poželimo ostati do zalaska sunca i nakloniti se čaši plavca malog, sorti koja uživa u strmini i prodornom suncu. Vapnenačko tlo s dosta kamenja na strminama jedva dopušta kretanje, a kamoli pomoć strojeva.

Gospodin Andabak Gospodin Andabak (Foto: Bluesun)

Ne treba posebno objašnjavati da sve što se čini, čini se u korist aromatike, punoće, slasti i elegantne uravnoteženosti bračkog nektara. Jedna od perjanica, Plavac mali Remek djelo, radi se kao i Majstor, ali samo od najboljih položaja i samo za najboljih godina. Posebni okus i miris koji se dobivaju nakon fermentacije jedan su od pokazatelja toga hoće li vino biti dostojno etikete.

Grožđe za ovo vino fermentira u drvenim bačvama, a macerira čak mjesec do dva. Vrijeme je jedan od ključnih faktora da plavac mali preraste u Remek djelo. U ponajboljim baricima, koji ga ne maskiraju, nego zaokružuju, dozrijeva 12 mjeseci, a nakon punjenja boce su spremne tek nakon godinu dana.

Tako se primjerice 2011. proizvelo 3000 boca, kojima se cijena kreće oko petsto kuna, a potencijal starenja je odličan, što ga čini idealnim darom, kolekcionarskim primjerkom ili vinom za osobite prilike.

Snaga otoka, brački kamen, poslužio je kao inspiracija za etikete koje se, baš kao i vino – ne zaboravljaju. Od „praznih“, koje su u polumraku restorana na svečanim večerima zbunjivale one koji su ih ugledali po prvi put i u čudili se kako „tu niš' ne piše“, do onih iz novije linije Brač 1903, gdje bi gosti tek na drugi pogled shvatili da je boca ima etiketu, ali manju od poštanske markice.

No etikete niti su nevidljive niti prazne. Čista etiketa za brend Stina predstavlja komad kamena koji poziva kipara da ga oblikuje, platno koje provocira slikara ili pisca da ispiše svoje uspomene.

Stina Vino - 12 Stina Vino - 12 (Foto: Bluesun)

Najmanja vinska etiketa na svijetu osmišljena je za liniju Brač 1903 za bogomdan Bogondon (pošip, vugava i chardonnay) i Godiment za guštanje (plavac mali, syrah, merlot i cabernet sauvignon), a sve pod sloganom „Škrta zemlja, bogat duh“ kako bi se ostvarile lakše i svježe kupaže idealne za mala ljetna druženja.

Etikete su, takve, šokantne na prvu, pobrale najveće svjetske nagrade za dizajn, no ništa bez sadržaja. Samo deset godina nakon obnove stoljetnih vinograda gomilaju nagrade, a „preotele“ su i titulu najboljeg pošipa njegovoj autohtonoj lokaciji, Korčuli, i to na uglednom natjecanju u Bordeauxu – Challenge International du vin, gdje je 2016 brački pošip proglašen najboljim hrvatskim bijelim vinom.

Kad se spusti „s izvora“, odnosno ekstremnog terroira i uđe u Bol, more će pokazati put do dobre polazišne točke za istraživanje svih tih etiketa i nagrada, bačvi i kamena što čine vinsku slagalicu Stine.
u kojem se proizvodi vino Stina, izgrađen je 1903. godine za potrebe članova

Prve dalmatinske vinarske zadruge. Ondje njihovi nasljednici po strasti za lozom i vinskim zanatom znatiželjnicima otkrivaju odgovore na pitanja koja škakljaju maštu u šetnji između tankova i bačvi od slavonskog hrasta proizvedenih u Francuskoj.

Prisjetit će se vina koje je iz podruma otišlo za Pariz i medalje koja ga je pozlatila još 1909. na Međunarodnoj izložbi vina te pokazati sve posebnosti i skrivene kutke tog prostora koji je promijenio lice Bola.
Još i danas su sačuvane dvije betonske bačve iz tog davnog doba, nalik kakvim umjetničkim instalacijama, i obvezne su stanice u šetnji podrumom koji zadržava stari štih bez obzira na to što drži ljestvicu jednih od najsuvremenijih u Hrvatskoj.

Bol Bol (Foto: Bluesun)

Prije vinskih proba u kušaonici vrijedi proučiti i presjek zemlje kakva se nalazi u vinogradu, baciti oko na kalendar radova i proučiti etikete na kojima su ispisane poruke onih koji ne skrivaju ushićenje ovim krajem.

Uz pršut, sir i masline te odlično maslinovo ulje najbolje se prepustiti inspiraciji iz kamena i krenuti redom, pa dokle se već stigne. Tko može, od svježih preko odležalih, bijelih i crnih stići će i do iznimnog desertnog vina blagih bariknih nota.

U nizu nezobilaznih etiketa, osim spomenutog Prošeka, Remek djela te crnog Majstora zasigurno su i Pošip Majstor te Plavac Mali Barrique, a u Stini su ponosni su i na Prošek, Tribidrag, Vugavu, Opol te pjenušac.

Pitanje je postoji li na svijetu vinarija bliža moru – od plavetnila je dijele svega tri metra. Osobit je gušt pijuckati omiljenu Stinu upravo ondje, ali prepoznatljive etikete mogu se pronaći i u svim u kojima vlada filozofija da gostima treba pružiti priliku iskušati najbolje iz tog kraja što opija ljepotom na svakom koraku.

Most Eshima Ohashi Putovanja "Okomiti" most po kojemu se rijetki usude voziti