Na granici Kazahstana i Uzbekistana, usred azijskih stepa koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza, ribarska flota hrđa na površini koja je nekad bila jezero. Deseci ribarskih brodova nasukani su kilometrima od obale nekad četvrtog najvećeg jezera na svijetu, Aralskog, čija je površina bila čak 68 tisuća kvadratnih kilometara.

Sada je to Aralska pustinja jer vode tamo odavno nema. Sovjetske vlasti preusmjerile su rijeke Amu Darju i Sir Darju, koje su natapale jezero, kako bi na ovom području uzgajali rižu, lubenice, žitarice i pamuk.

Kanale za navodnjavanje vlada je počela graditi 40-ih godina prošloga stoljeća, a kako su bili loše napravljeni, to je dovelo do velikih gubitaka vode, kod nekih čak i do 75 posto. U idućih 20 godina Aralsko jezero smanjivalo se, prvo za 20 centimetara godišnje, a kasnije i do 90.

Usporedo s tim, povećao se salinitet jezera za pet puta i uništio većinu flore i faune. Propala je ribarska industrija, zahvaljujući kojoj je preživljavalo lokalno stanovništvo, a brodovi, kojima su se pokušali vratiti do mora, ostali su nasukani u mulju dok se jezero isušivalo. To je područje postalo groblje brodova. 

Zbog otpada koji se ispuštao u rijeke zemlja je ostala neplodna, s nestankom ribarske industrije rasla je nazaposlenost, a veći se dio stanovništva iselio.