Milijuni turista svake godine posjećuju veličanstvenu građevinu, jedan od najvećih i najspektakularnijih spomenika u Indiji: Mysoresku odnosno maharadžinu palaču, Pa sam ju rado obišla i ja.

Ružica i ja naručile smo rikšu koja nas je odvezla do glavnog ulaza. Već su me i sama vrata oduševila, ne znajući da se iza njih i ogromnog drveća koje raste oko njih krije nešto zbilja veličanstveno. Kupile smo karte, 50 rupija odnosno 5 kuna po osobi i krenule dalje.

Mysoreska palača, ona originalna, izgrađena je u 14. stoljeću, a izgradila ju je dinastija Wadiyar. No, ta palača bila je drvena, pa je izgorila prilikom kraljevskog vjenčanja 1897. Iste godine krenulo se u projektiranje novog zdanja, a arhitekt je bio Britanac Henry Irwin. Palača, još poznata pod nazivom Amba Vilas, završena je 1912. godine i mješavina je hinduističkog, muslimanskog, gotičkog i rajput stila arhitekture.

Glavni ulaz u krug palače
(Foto: Matea Vipotnik)

Ovo kameno zdanje izgrađeno je za 24. radžu iz Wadiyar linije, a na njoj je mnoštvo četvrtastih tornjeva s kupolama.

Palača izgleda ogromno, kao i perivoj oko nje i činilo mi se da sat i pol vremena, za koliko smo naručile rikšu da nas pokupi, neće biti dovoljno. Prvo smo se zaputile ostaviti obuću u "garderobu" jer se u palaču ne ulazi obuven. Predale smo japanke sitnom Indijcu koji ih je strpao u vreću s brojem 157.

Produžile smo pješke u obilazak, okružene uglavnom Indijcima, koji su koristili svaku priliku da okinu selfie na ovom važnom mjestu. Muškarci su uglavnom bili obučeni moderno, u traperice i majice, dok je većina žena bila u sarijima. No vidjelo se da to nisu sariji za svaki dan, već svečani, koje stave na sebe samo u posebnim prilikama.

Maharadžina stolica
(Foto: Matea Vipotnik)

Na samom ulazu, iza stakla stoje dobro čuvani pozlaćeni predmeti i figure od bjelokosti iz prošlosti maharadžine obitelji. Iz predvorja se ulazi u dvoranu za prijem koja je zbilja predivna, s visokim tirkizno-pozlaćenim stupovima i prekrasnim vitrajima. Sa svih strana na zidovima su ogromne slike koje su slikane tehnikom da djeluje kao da vas oči svih osoba na slici prate gdje god se nalazili.

Nakon prve dvorane za prijem produžili smo dalje do druge dvorane za prijem, a na putu smo prošli i kraj voštanog maharadže koji na prvu izgleda kao pravi čovjek koji sjedi nepomično u svojoj stolici dok ga bezbrojni turisti slikaju. U drugoj dvorani bila su i balkonska sjedala na nekoliko katova, namijenjena državnim dužnosnicima prilikom svečanih prijema kod maharadže.

Kada smo izašli iz palače, postali smo atrakcija. Muškarac nas je zaustavio, neka žena se stala kraj nas i on je već okidao fotke nas s njom objašnjavajući kako mu je to supruga i htjela bi se slikati s nama. Pridružilo se još nekoliko žena, pa su se zahvalili i otišli dalje. Ovo se dogodilo još nekoliko puta, a nas dvije malo smo u čudu kako su Indijci toliko fascinirani bijelom kožom, pogotovo sa svojom poviješću.

Jedan od hramova u krugu palače
(Foto: Matea Vipotnik)

Obilazak unutrašnjosti palače trajao je 20-ak minuta jer je samo mali dio otvoren za javnost. Ostatak i dalje koristi maharadža s obitelji. Krenule smo napraviti krug i diviti se njezinom veličanstvu izvana.

U krugu palače smješteno je i 12 hinduističkih hramova, od kojih je najstariji sagrađen u 14., a najmlađi sredinom 20. stoljeća. Sama palača ukrašena je s 97 tisuća lampica i kada zasvijetli, prizor je veličanstven. Mi ga, nažalost, nismo vidjele jer se lampice pale tijekom blagdana Dasare.
 

Naravno, morale smo ući i u trgovinu koja nudi suvenire od sandalovine. To je državna trgovina i jedino mjesto na kojem se sa sigurnošću mogu kupiti proizvodi koji su zaista od sandalovine, a ne krivotvorine. Izbor je velik, a hinduistička božanstva izrezbarena u sandalovini mogu se kupiti u svim veličinama. Cijene su bile malo visoke za naš budžet pa smo ipak produžile dalje...